Nakon što je oktobra 1920. u Pragu – gde je studirao slavistiku – sročio i izložio svoju teoriju orgarta, koja je prepoznata kao “originalni dadaizam”, Dragan Aleksić (1901-1958) je stupio u vezu sa bardovima Cabareta Voltaire: Tristanom Tzarom, Richardom Hülsenbeckom i Raoulom Hausmannom te s Kurtom Schwittersom, Walterom Mehringom i Maxom Ernstom i priključio se dadaističkom pokretu “kao prvi jugoslovenski predstavnik i balkanski vođa”. U njegovoj četi “našlo se nekoliko talenata: pok. Dragan Sremac, pok. Vido Lastov (prvi Rus koji je 1921. znao perfektno srpski), dr Slavko Stanić, Mihajlo S. Petrov (slikar), dr A. Milinković i drugi”. Aleksić je već od drugog broja pisao za Zenit, ali su nakon što je sredinom 1922. u Zagrebu osnovao dada-direktorijat i zatim objavio časopise Dada-Tank i Dada-Jazz tu saradnju Micići demonstrativno prekinuli i žustro objavili dva antidadaistička pamfleta Dada-Jok.
Posle dadaističkih manifestacija u Osijeku i Vinkovcima te novembarske matineja u Subotici sa aktivistima tamošnjeg avangardnog mađarskog časopisa Ut (Put) Dragan Aleksić se seli u Beograd, gde će poslušati “apel Raoula Hausmanna na sve dadaiste sveta, da sačekaju jedno sto godina dok čovečanstvo dozre za njihovu elastičnost duha.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *